beba=)

- they call me Sunday
- 18
- books
-vampires
-traveling
-dancing
-...

Linkovi

Uploaded with ImageShack.us

Arthur Rimbaud: Love...no such thing.
Paul Verlaine: What do you mean?
Arthur Rimbaud: Whatever it is that binds families and married couples together that's not love, that's stupidity or selfishness or fear. Love doesn't exist.
Pau Verlaine: You're wrong.
Arthur Rimbaud: Self interest exists, attachment based on personal gain exists, complacency exists--but not love. Love has to be reinvented.

Paul Verlaine: What's your greatest fear?
Arthur Rimbaud: That other people will see me as I see them.

credits

1 2 3 4
murderscene

utorak, 10.01.2012.

On je snažno, mudro ali i divlje stvorenje. Visok, blijed, jakih ramena na koja su se nastavljale elegantne ruke i profinjeni prsti. Hodao je sam. Tu i tamo bi zastajao i onjušivao zrak. Noć je slatka, miriše na mladu i svježu krv. Toliko divnih djevojaka oko njega, promatraju ga, smješkaju mu se,a on uzvraća. Zavodi ih jednu po jednu dok mu one ne dozvole da zarije svoje bijele oštre očnjake u njihove tanke, glatke vratove. Nikad dosta zabave, nikad dosta krvi. U svemu je bio neumjeren, tako je bilo najlakše. Jednostavno ne osjećati, ne imati srca, isključiti emocije, preći na stranu hladnokrvnosti. Biti led izvana i iznutra. Nije više ni pomišljao da si pruži priliku za otvaranjem samoga sebe. Jedino otvaranje koje je dolazilo u obzir jest ono koje se ticalo njegove utrobe u slučaju poraza usred borbe. Bilo mu je dosta svih tih gluposti i klišeja, a voljeti nekoga nema vrijednosti, ne u ovom današnjem vremenu. Zato je bilo jednostavnije stvoriti naviku za konstantnim užitcima, pretežito tjelesnim. Kada postojiš tako dugo, kada si besmrtan naučiš što ljudima treba i kako s njima postupati. Kako ih podvrgnuti sebi. Imao je osjećaj da se nikada neće moći zadovoljiti do kraja, što je značilo da mu život na ovaj način još dugo neće dosaditi. A to je bilo dobro. Imao je cijelu svoju vječnost pred sobom, sam. Razmišljao je o tome kako mu život izgleda kao hodajućem mrtvacu i na pomisao koliko je bolji od onoga koji je imao dok mu je srce još živo kucalo pohotno se nasmiješio. Zapravo ovako mrtav kao vampir nije se nikada osjećao življe. Nastavio je hodati, skrenuo je na livadu. Bio je toliko zadovoljan sobom, ego na vrhu. A tad mu je pogled uhvatio prizor: Dvije vampirice sjede u žarko zelenom vrtu, miris vrtnog cvijeća ulazi im u nosnice, ali nije ni upola jak kao njihovi parfemi. I bile su zapanjujuće lijepe, gotovo toliko da se činilo nepoštenim. Zapanjile su ga svojom sofisticiranošću i profinjenošću do te mjere da je misli o samome sebi stavio na stranu te krenuo prema njima. Upitao ih je bi li im se mogao pridružiti na šalici čaja. Nanjušile su ga odmah i prepoznale da je pripadnik njihove vrste, svidjela im se ideja te su ga ponudile slobodnim mjestom. Razgovor između ova tri bića krenuo je lagano, spontano te je primjerom čiste gradacije rastao u nešto potpuno neobuzdano. Njih vrijeme nije ograničavalo, nije im smetalo što su se zanijeli u razgovoru. Ali Moj vampir odlučio se oprostiti od novopečenih prijateljica obećavši im da će se zasigurno ponovo vidjeti. Nastavio je svojim putem i dalje onako narcisoidan, glava mu je vrvjela današnjim slikama no one su odjednom postale maglovite, što je ukazivalo na glad. Suho grlo i osjećaj paranja. Ignorirao je već dobro poznat osjećaj. A onda: zatvoriš oči na tri sekunde, ponovnim otvaranjem shvatiš da vampira više nema. Stvorila sam ga, on je (moja) fikcija koja je odlučila stvoriti samu mene, podvrgnuo me Promjeni koja mi je oduzela sve ljudsko, a dodijelila mi ulogu davanja života drukčijim bićima. Bićima koja su... pa to sam uvijek Vama ostavljala da procijenite, ali znam da ih volite.

<< Arhiva >>